Kolumna by La Coquette

Zaboravite na "Debbie does Dallas"! Ide La Coquette in Paris!

Samo vas zekim, priča koja slijedi nema pornografskih elemenata.

Naime, prije koji tjedan dogodilo se nešto totalno neočekivano.
Imala sam jedan od "onih" dana kada se čitav svijet uroti protiv vas. Šefica je zbrisala s posla ranije ostavivši me da ispravljam njene pogreške. PMS me polako počeo povlačiti u svoje odaje. A vrećica s namirnicama mi je pukla točno ispred zgrade. I dok sam nasekirana i punih ruku gazila prema svom malom utočištu, neki vrag me natjerao da provjerim poštu, kad tamo... Kuverta na moje ime s Renoirovim djelom na markici i poštanskim pečatom iz Pariza. Hm?

Ne znam ni sama kako sam istrčala do stana. Izmanevrirala sam otključati vrata punih ruku i samo bacila stvari na pod nestrpljivo pokušavajući otvoriti kuvertu. A unutra - kartolina iz Pariza:
"Za moju dragu ljubiteljicu svega francuskog... I."
U čudu sam okretala razglednicu i kuvertu pokušavajući skužiti who-the-fuck-is I, kad mi je sinulo... Igor!

Oh, Igor...
Upoznali smo se u Sarajevu, kad sam bila u posjeti kod rodice s kojom je on studirao. Onako visok i crnokos nije mi mogao promaći. Na prvu smo kliknuli, ali svi naši razgovori završavali bi podbadanjem i zafrkantskim prepirkama. Znate kad vas netko toliko naživcira da vam postane neodoljiv? E da, ta kemija je bila neporeciva, no nažalost sve je ostalo na par nevinih usputnih zagrljaja. Rodica ga je čak dovlačila u Mostar par puta, ali kako nisam ljubitelj veza na daljinu, činilo se suvišnim potpirivati vatru.
Onda je odlučio studij nastaviti u Londonu, odakle se javio koji put, ali znate već kako ti odnosi zamru. Mailovi s vremenom bivaju sve kraći da bi se na kraju sveli na jednolinijske poruke tipa "Mahanje iz maglovitog Londona..."
Rodica mi je spominjala da se dobro snašao i za vrijeme faksa počeo raditi za neku banku, koja ga je po završetku studiranja poslala na usavršavanje u Pariz.
Dakle, on je! Mora biti on!

Zadovoljno se smješkajući skakutala sam po stanu, vrteći u ruci fotografiju koja prikazuje Le pont des Arts i Eiffelov toranj u sumrak. Naopaki dan je službeno završio! :)

Brže bolje sam mu sročila poruku i poslala na e-mail adresu koju je koristio, u nadi da je još uvijek provjerava. Nakon par sati dobila sam odgovor...
"Naravno da sam ja lutko, ovamo se odvijaju pripreme za fashion week, pa sam te se sjetio. Znam da bi voljela naći se usred ove gungule frikozoidnih fashionista. Znaš, nikad mi nisu bili jasni tipovi koji će, kao radi neke mode, nositi šeširić u obliku aviona na glavi. Znam, znam, sad ćeš skočiti u obranu mode i umjetnosti kao takve. Moram priznati, fale mi naše žustre prepirke, morat ćemo popričati koji put. J'aimerais que tu sois là..."

Mailovi su se nizali jedan za drugim, te prerasli u kasnonoćno skypeanje. Ne znam je li bilo do vina koje smo oboje pili ali nekad oko 4 ujutro smo dogovorili moj dolazak u Pariz.
Za vikend. Idući vikend.
Koji je bio za 3 dana. Ili tehnički, 2 dana.
Da! :)

Odspavala sam nepuna tri sata i na poslu, sa šalicom ekstra jake nesice u ruci, zivkala avioprijevoznike. Šeficu sam već pripremila za "naglo iskrsle obveze" i produljeni vikend (tj. preuranjeni). Nekim čudom je bila strašno dobro raspoložena i bez zamjerke. Ili je do toga što je osjećala krivnju jer sam provela pola dana popravljajući njene pogreške... ili joj se muž sinoć napokon posvetio :)

Neću vam ni reći koliko sam love slistila na kartu, hvala Bogu na dozvoljenom prekoračenju.
Prijateljice su na moju vijest o putovanju samo zinule i podijelile se u dva tabora - onaj koji je hvalio moju spontanost uz povike "Samo jednom se živi, to mala!" i drugi koji mi je govorio da sam luđakinja koja će proputovati pola Europe radi tipa kojeg gotovo i ne poznajem i koji je potencijalni manijak i serijski ubojica. Ah, morate ih voljeti kad su tako brižne :)

Sutradan sam već spakovana, s garderobom dostatnom za nekih mjesec dana i očima upalim u očne duplje od nespavanja, sjedila na avionu Split-Zagreb. A par sati nakon toga, hitala k markantnoj pojavi svog starog druga. Čovječe, uživo je izgledao još bolje! I tako smo ja (u svom putnom chic outfitu s tri sloja korektora na očima) i on (sav uglađen, džentlmenski tegleći pola mog ormara) koračali prepunim Charles de Gaulle aerodromom.
Bojala sam se pomalo toga kako ćemo se ponašati kad se sretnemo, ali oboje smo bili tako opušteni da se činilo da smo još jučer "gušterali" na terasi mostarskog kafića, upijajući sunce zraku po zraku, raspredavši o svemu i svačemu.
Promet u Parizu je katastrofa! Put od aerodroma do njegovog stana više me umorio od samog leta.
Nakon što mi je pokazao stan, koji dijeli s kolegom s posla, rekao je da se mora vratiti u banku pozavršavati par stvari. Fantastično, bar ću imati priliku da se raspakiram i rasporedim stvari po sobi koju mi je kavalirski prepustio. Da baš. Čim je umakao preko vrata, k'o pokošena sam pala na krevet. Samo ću pola sata...
*
WTF, kakve ptice, gdje sam?!
Probudilo me cvrkutanje dolazne poruke. Plavojka pita jesam li živa.
O sestro, ni tamo ni amo. U Parizu sam. Fuck.
Tek tada mi je sinulo što sam uradila. San je izgleda ipak krucijalan pri donošenju važnih odluka, a meni ga je očito nedostajalo. Kud ću ja, glupača, sasuti onoliku lovu da dođem u Pariz kod tipa kojeg nisam čula godinama da bih kao obilazila dešavanja na tjednu mode?!
Ok, ček, saberi se - mislim si - sad si tu i nema nazad, i zato iskoristi trenutak i uživaj! U to su do mene počeli dopirati muški glasovi, te sam se ostavila besmislenog premišljanja, ustala, ofrlje namjestila friz i povirila u dnevnu sobu.

Igor je razglabao neš' sa svojim cimerom, kolegom s posla, koji je inače vlasnik ovog predivnog stana u sedamnaestom arondismanu (meni to ništa ne znači, al' mi kažu da je to neki fancy dio grada). Postalo mu je skupo živjeti sam, pa je ponudio Igoru smještaj dok je tu, uz uvjet da dijele troškove.
Imate li svoju viziju Francuza? E pa ja imam. I moja vizija je stajala ispred mene s ispruženom rukom. Mathieu.
Nije pretjerano visok, kosa mu je smeđa i pomalo valovita, nehajno počešljana, a oči čarobno zelene. Polusnena sam razvukla kez od uha do uha i pružila mu ruku. Enchanté!

Dok sam ja bezbrižno drijemala, Igor nam je preko prijateljice pokušavao nabaviti pozivnice za neku od revija. Kako se sve dogodilo u zadnji tren, jedino je uspio nabasati na dvije za Gasparda Yurkievicha.
Bila sam ekstatična, one sumnje od maloprije prhnule su na samu pomisao da ću iduće dane biti dio meni omiljenog modnog događanja. 'Ebeš realnost, ove oči su gladne svijeta!

Dok smo si Igor i ja planirali sutrašnji dan, Mathieu je kemijao u kuhinji da bi nakon pola sata iznio zdjelu tjestenine sa tunjevinom u povrćem. O Bože! On i kuha! Voulez vous mene oženiti, pliiiz? :)

Sporazumijevali smo se uglavnom na engleskom, a dala sam im i jedinstvenu priliku da se rugaju mom neistreniranom francuskom izričaju. Ćakulali smo i isplanirali moj boravak do u detalje uz laganu večeru i fino vino. Osjećala sam se tako važno sjedeći tu dok su se njih dvojica prepirali u koji restoran da me vode, ah, ain't life grand... Volim kad ljudi za promjenu brinu za mene, možete li me kriviti? :)

U krevet sam legla ranije jer nisam htjela da mi se dogodi da zbog premorenosti sutra ne doživim grad svjetlosti i njegove modne čarolije.
Tren prije nego sam utonula u san, Igor se ušuljao u sobu.
Ovlaš me poljubio u obraz rekavši, "Drago mi je da si tu..."
Uzvratila sam mu osmijehom i zatvorila oči pokušavajući se othrvati porivu da ga uvučem kraj sebe pod pokrivač.
Izišao je...

Volim se buditi u Parizu.

Jutro je otpočelo kavicom uz šminkanje i oblačenje. Moj specijalni "casual but lovely" outfit uključivao je šarenu vintage suknju A kroja (fora mi je reći vintage, a u biti sam je ukrala iz maminog ormara), sivi kardigan koji baca na šezdesete, ogromni cvjetni ukras u nonšalantno podignutoj pundži, vrtoglave potpetice i veliku clutch torbu. Nabacila sam baloner i bila spremna za svoje malo modno iskustvo.
Nakon par postaja u metrou i kratke šetnje s croissantom u jednoj, a Igorom u drugoj ruci, stigli smo pred Le Carrousel du Louvre.
Oh yeah baby, pazi mene kako se šepurim među sveprisutnim blogerima neprikosnovenog stila i modnim urednicima u lovu na nova lica. Igor me je gledao tako razdraganu u čudu, vjerojatno si misleći "Što je tu tako zanimljivo...?"
A ja - nisam učinila ni treptaja da ne bih propustila jedan jedini trenutak svega što me okruživalo. Ovdje pripadam, pomislila sam...

To be continued...