Kolumna by La Coquette

Sjećate li se gdje smo stali? Moj iznenadni put u Pariz, obnavljanje stare vatre s Igorom, posjet tjednu mode? 

Kako je protekla revija, fotografije modela, moji pariški provodi i razvoj situacije s već navedenim gospodinom - ono je što vas čeka u nastavku. Da ne duljim dalje... slijedi nastavak!

Revija kao revija, mom oku i nije izgledala kao nešto pretjerano zanimljivo. Favorit su mi bila odijela. Tamniji tonovi preovladavaju kolekcijom, no daleko od toga da se činila dosadnom. Dojam o tmurnoj jeseni razbijen je narančastim komadima i šarenim točkastim uzorcima. Modeli su imali frizure koje su proteklih mjeseci svi furali - znate onu "rihannastu" frisku - a šminka je bila dramatična sa očima uokvirenim tamnim sjenilom upotpunjena narančastim potezima koji su sezali do sljepoočnica. Jesen u svom punom sjaju.

Tu smo sreli i njegovu prijateljicu koja nam je sredila karte, a koja je reviju gledala sa svojim plavookim kovrčavim prijateljem, Njemu mogu zahvaliti na ovih par fotki, pošto sam od silnog uzbuđenja zaboravila ponijeti fotoaparat.

Poslije revije počastio me ručkom u restoranu Marc Mitonne, u kojem poslužuju i tradicionalnu kuhinju. Interijer restorana je bio francuski šarmantan na granici kiča, sav u kamenu okupan svjetlom žućkastih lampica. Tu smo uz bordoško vino, mariniranu piletinu i voćnu salatu nastavili svoj catching up. Pričao je o Londonu, poslu, o tome koliko mu nedostaje Sarajevo i naši ciganluci. Paris mu je nešto draži jer su ljudi dosta slobodniji, ali naše budalaštine je teško nadomjestiti. Čudno, mislila sam si, većina ljudi koji su otišli iz BiH, učinili su to zbog stanja u državi, poremećenih međuljudskih odnosa ili primitivne sredine, a opet većini njih u tuđini te iste stvari nedostaju. Pomalo paradoksalno, ne...?

Tu me je ugnjavio da mu pričam o svom ljubavnom životu. Propitkivao je oprezno ne bi li skužio postoji li netko tko me je osvojio u posljednje vrijeme. Al' kad sam na njegove upite počela odgovarati protupitanjima, unezgodio se i počeo skretati s teme. Nisam tomu pridavala preveliku važnosti, misleći da mu je vjerojatno neko djevojče slomilo srce, znajući da je preponosan da priča o tome.
Nakon što me nahranio i napojio, uslijedio je mini tour de Paris.
Ponašali smo se na trenutke i preopušteno, cmakajući se u obraz i grleći jedno drugo. Za potrebe fotografija, naravno. Uz standarde kao što su Eiffelov toranj, Elizejske poljane i Louvre, nisam mogla propustiti ni "hodočašće" u 31 Rue Cambon, gdje sam tugaljivim pogledom i treptanjem okicama pokušala dati hint Igoru. Bezuspješno. Nikad mi nije uspijevalo probuditi sponzorušu u sebi.

Iako smo od jutra bili na nogama i fizički smo već bili pomalo slomljeni, isto se nije moglo reći za naše raspoloženje. Mene je držao neki Paris hype, nisam htjela zatvoriti oči u strahu da se ne bih probudila i shvatila da je sve bio samo san. A on se valjda hranio mojim uzbuđenjem oko svega. Doslovno svega. Njemu svakodnevno kupovanje kave u Starbucksu za mene - kofeinskog ovisnika - je bilo fantazmagorično iskustvo. I want it all! Ž želim tut! Nakon dubokog premišljanja, kupovanja kilograma kave i šalica za svoje kofiljupce, uz café au lait smo ispratili dan.

Dogovorili smo se da ćemo biti mladi i ludi, te da nećemo dozvoliti da nas umor svlada. Igoru je na pamet pao kultni Le Balajo, u kojem je nekoć pjevala i Edith Piaf, gdje  se svake večeri održavaju tematske plesne večeri. Jutro smo dočekali ljuljajući se u ritmovima latino housea omamljeni iscrpljujućim danom i caipirinhama.

Jedina stvar koja je remetila tišinu pariških ulica tog ranog jutra bio je naš smijeh i odjeci mojih potpetica.

Ušuljali smo se u stan da ne bismo budili Mathieua i, spoticavši se jedno o drugo premoreni i pripiti, pali na krevet. Pogledi su nam se sreli, prikovali jedan za drugi, ali cjelodnevno tumaranje je učinilo svoje. Onog trenutka kad mi je lice dotaknula hladna pamučna jastučnica, utonula sam u san.

Probudila sam se sama u krevetu. Mathieu i Igor su pripremali doručak. Mogla bih se naviknuti na ovo, pomislila sam.
Uz doručak smo isplanirali popodnevni odlazak u kino gdje se prikazivao novi Scorseseov film, te u klub, zajedno s Mathieuovim prijateljima.

Igor i ja smo dan započeli šetnjom prekrasnim parkom Monceau, koji se nalazi nedaleko od stana. Usput smo prebirali dojmove o prošlom danu. Činio mi se nekako čudan, oči su mu izgledale pomalo dječački zabrinuto, što je u meni budilo konstantnu potrebu da ga grlim. Mislila sam da je razlog tomu činjenica da za manje od 24 sata odlazim i da naša mala avantura mora završiti. Iako se, osim nevinih poljubaca u obraz, ništa nije ni dogodilo. Fizički, barem. Pitate se zašto? Oduvijek me je bilo strah prepustiti se njemu u potpunosti, jer bi to značilo i pustiti osjećaje da se rasplamsaju. A poznavajući njegov nemirni duh, ja sam ta koja bi završila slomljenog srca. Hrabrost mi očito nije vrlina kad su u pitanju emocije. Iz istog razloga sam se držala relativno cool i ovih dana, nisam htjela da me odlazak iz Pariza shrva i ubaci u kakvu depru. Stoga smo držali koliku-toliku distancu. Iako nas je oboje odavalo treperenje i glupavi osmijeh svaki puta kad bi nam se pogledi sreli.

Tog dana obišli smo očaravajuću četvrt Bastille, čije su ulice, zapele u nekim davnim vremenima, odisale romantičarskim pariškim štihom.

Prošetali smo i Pont des Artsom, od čije je razglednice sve i počelo.
Iako je bilo užasno hladno, htjela sam ručati uz rijeku Seine. Nisam si mogla pomoći, romantik u meni se probudio, a on je htio da ispuni svaki moj prohtjev. Opskrbili smo se sendvičima i kavom i "odradili" još jedan klišeizirani pariški moment.

Nakon obilaska katedrale Notre Dame i povratka u Louvre, bilo je vrijeme za kino. Jahuuu, čovječe - kino! Igor mi se opet smijao jer sam se ponašala kao klinka, kupujući nam kokice, bombončiće, pića, kao da ćemo na kakav dvodnevni izlet, a ne na dvosatnu projekciju.
Hm, trebam li ponovno naglašavati u kojoj rupi mi živimo? :)

Anyways, nakon filma vratili smo se kući, spremili za izlazak i otišli naći sa Mathieuovom ekipom. Mjesto nalaska je bio neki tres chic bar, u koji očito često zalaze, jer je barmen samo mene pitao što pijem. Za šankom su nam se uskoro pridružili Mathieuovi prijatelji Alex, Elinor i Gala. Prebacili smo se za stol i podijelili u muško/ženske tabore. Elinor, Gala i ja smo oplele po ženskim temama i skužile da bez obzira na udaljenost i različite kulture, imamo prilično slične interese. Elinor radi kao dizajner uzoraka za jednu modnu kuću, dok je Gala pripravnica u marketinškoj agenciji koja sanja o poslu u francuskom Vogueu, tj. pariškom Vogueu - kako ga one zovu. Cure po mojoj mjeri :)

Igor se iznenadio koliko sam se uklopila u društvo i u jednom trenutnku me udario nogom pod stolom, predbacivši mi da sam ga samo iskoristila i odbacila čim sam našla novu raju. Nabeljila sam mu se i nastavila čavrljati sa svojim novim prijateljicama.

Očekivala sam da će ekipa biti ukočena, posebno njen muški dio. Ne mogu si pomoći, naviknuta sam na standardni plesni korak muškog dijela mostarske populacije koji se ukratko može opisati kao "stojim, gledam, pijem pivu".
Naprotiv, Francuzi su oduševili. Cupkali su već dok smo prilazili stolu koji nas je čekao u klubu Le Cab, blizu Louvrea. Rekoše mi da je to neko hip mjesto, gdje se okuplja probrano društvo i gdje nije tako lako ući. Atmosferu bih opisala kao futuristički opremljen i pomalo svemirski lounge sa zaraznom glazbom koja te jednostavno tjera da treseš guzom. Ukratko - fantastique!
U jednom trenutku, u plesnom zanosu, privukla sam Igora k sebi i počela plesati s njim... hm... blisko. Potaknuta kojom čašicom i zbrkom u glavi, naslonila sam čelo na njegovo i zatvorila oči, kao da sam očekivala neko prosvjetljenje po pitanju - prepustiti se ili ne. I dobila sam ga!

Netko me je dirnuo po ramenu, prekinuvši naš "bliski susret". Okrenula sam se. Ispred mene je stajala djevojka, visoka azijatkinja u svjetlucavim harem-hlačama i crnom sakou pojačanih ramena, kao da je ispala iz Balmainovog kataloga. Digla sam obrvu i složila facu u "WTF" izraz. Pogledala sam u Igora, koji je rekao sve tako što je spustio pogled i nabacio neki polukez, prišavši djevojci kojoj su iskre frcale iz očiju. Poljubio ju je u obraz i nešto šapnuo na uho. Ja sam se odmaknula do Gale, pretvarajući se da sam cool i da mi je sve jasno. A u sebi sam vrištala. Nisam se htjela okretati prema njima, iako sam osjetila kako me strijelja pogledima. Nakon nekih pola sata, Igor je došao do mene, posjeo me u separe i priznao da je to bila Severine, cura s kojom je u off/on vezi već mjesecima, vezu nisu "oslužbenili" jer su još u fazi upoznavanja, iz istog razloga mi je nije htio spominjati. Zbog nje i nije ništa pokušavao sa mnom ovih dana, iako je htio, blaaa blaaa... Long story short - kako to obično biva, do kraja večeri se moj princ pretvorio u konja, a moje ishitreno putovanje je izgubilo i posljednju natruhu romantičnosti i završilo se malom katastrofom. 

Ostatak večeri sam provela čavrljajući s Mathieuom u separeu, s kojim sam i došla do stana. Pravio mi je društvo dok sam se pakovala, napravio mi čaj za laku noć i spriječio Igora da me probudi kad je došao kući. Ujutro smo se oprostili uz doručak, dok se Igor tuširao. Hej, ako ništa, stekla sam novog prijatelja :)
Moj nesuđeni me odveo do aerodroma oko 10 ujutro. Prilično hladno sam mu se zahvalila na svemu i zagrlila ga onak' "labavo" i bez strasti.

Au revoir mon amour, au revoir Paris...

U avionu sam imala vremena pretresti zadnjih par dana, zabilježiti što se događalo dok mi je još svježe i donijeti zaključak da je moja mala eskapada ipak vrijedila. Vidjela sam djelić Pariza, bila na reviji tijekom PFW-a, upoznala uberkul Parižanke, stekla novog prijatelja koji izgleda kao da je ispao iz moje maštarije i sredila osjećaje vezano za Igora. Moglo je i bolje, ali i ovo se čini kao sasvim dovoljno događanja za tjedan dana, zar ne?

U ponedjeljak navečer sam svoje prijateljice sazvala na kućno druženje uz prepričavanje još jedne od mojih avantura. Dio njih su imale "I told you so" stav, dok su ostale oduševljene mojim pomalo nadrealnim putovanjem već planirale upoznavanje Mathieua i nastavak pariške priče. :)

Tko zna, možda je ovo uistinu bio tek početak?


Voli vas puno vaša,


La Coquette



P.S. Ukoliko imate kakve želje, kritike ili eventualne pohvale pišite mi na Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript !